U početku beše svetlost — ne kao metafora, već kao suština.Sve što diše, raste i misli, u svojoj srži pamti taj prvi foton: iskru koja je probila tamu i započela ples materije.Čovek je, u svom najdubljem sloju, biće svetlosti koje je privremeno obuklo telo senke. Svetlost ulazi u nas kroz oči, kožu i pinealnu žlezdu.Oko, to živo ogledalo duše, pretvara fotone u nervne impulse i prenosi ih do mozga, gde se tkanje svetlosti prevodi u sliku i značenje.Koža, naš najveći organ, ne samo da štiti već i „udiše“ svetlost — u njenim ćelijama svetlost postaje hemija života, vitamin D, toplina i imunitet.U dubini mozga, mala kristalna žlezda – epifiza – meri ritmove dana i noći, i pretvara sunčevo zračenje u noćni melatonin, senku mira. Kada foton dotakne ćeliju, on ne ostaje samo svetlosni bljesak — on postaje signal.U mitohondriji, kućištu životne vatre, svetlost budi citohrom c oksidazu, ubrzava disanje, stvara ATP, a ćelija zasvetli.Voda unutar nje formira tečni kristal koji vodi energiju kao svetlosni kabl.To je unutrašnji biolaser života: mikro-svetionik koji treperi u ritmu kosmičkog pulsa. Kada telo primi dovoljno svetlosti, sve funkcije se usklađuju.Nervni sistem smiruje svoje oluje, endokrini sistem peva u harmoniji, a krv nosi fotone kao nevidljive glasnike ravnoteže.U biohemiji, svetlost pretvara holesterol u vitamin D, povećava sintezu serotonina i dopamina, podiže raspoloženje i otvara prostor radosti.Infracrvena svetlost otvara mikrocirkulaciju, dok ultraljubičasta aktivira ćelijsku mudrost.Svetlost je, u telu, poput simfonije koju svaka ćelija zna napamet. Pod mikroskopom, svetlost ubrzava regeneraciju tkiva.Fibroblasti stvaraju novi kolagen, nervne ćelije obnavljaju aksonske mostove, a ožiljci se pretvaraju u meko pamćenje isceljenja.Na nivou ćelije, svetlost „šapuće“ mitohondrijama da proizvode više energije, a membranama da dišu slobodnije.Ćelija koja se kupa u svetlosti pulsira kao zvezda — a ćelije zajedno čine sazvežđe koje zovemo telo