Bok ekipa, Jurica iz Zagreba.
Prije 10 godina, imao sam ispovijed. Rekao sam otvoreno svećeniku, bježao sam od Boga.
Odriješio me je od grijeha. Ustao sam, kleknuo da molim pokoru i suze su krenule same.
Izašao sam iz crkve, a u meni je bio osjećaj blaženstva. Slobodan. Miran. Bezgrešan. Svet.
Hodaš kao po jajima, paziš da ne izgubiš to u sebi..
Došao do sestre iza toga i slušam napast:
Samo jedna cigareta...samo jedna..jedna..
I zapalim. I sve nestane. Spokoj. Blaženstvo. Svetost. Pretvorim se ponovno u čovjeka.
I od tada, tražim ga opet. No nisam siguran da li ga 100% želim. Bojim se, bojim se da ne izgubim sebe, svoj identitet. Svoje JA.
I sramim se radi toga.
No opet, sve se ruši oko mene. Ništa me ne ide. Već dugo. I pozivam ga. Vapim u očaju.
Dugo sam sam. Živim sam. Bez bliskog doticaja i jakih odnosa.
No, i dalje želim po svom. Njegovu pomoć tražim, ali na moj način. Prema mojim željama. Za moje JA.
Možda on čeka da meni bude svejedno za moje JA. Da se ogolim i predam ne samo u trenutku, nego za Njega od sad pa zauvijek.
No, ja i da hoću, ne znam kako.
Nekako kontam, kako da se predstavim.
Pa evo ga, ovo sam ja. 😁
Ciao Stefane, hvala ti za ovu inicijativu.
I pozdrav svima u grupi!! 🙃