Bok ekipa, Jurica iz Zagreba. Prije 10 godina, imao sam ispovijed. Rekao sam otvoreno svećeniku, bježao sam od Boga. Odriješio me je od grijeha. Ustao sam, kleknuo da molim pokoru i suze su krenule same. Izašao sam iz crkve, a u meni je bio osjećaj blaženstva. Slobodan. Miran. Bezgrešan. Svet. Hodaš kao po jajima, paziš da ne izgubiš to u sebi.. Došao do sestre iza toga i slušam napast: Samo jedna cigareta...samo jedna..jedna.. I zapalim. I sve nestane. Spokoj. Blaženstvo. Svetost. Pretvorim se ponovno u čovjeka. I od tada, tražim ga opet. No nisam siguran da li ga 100% želim. Bojim se, bojim se da ne izgubim sebe, svoj identitet. Svoje JA. I sramim se radi toga. No opet, sve se ruši oko mene. Ništa me ne ide. Već dugo. I pozivam ga. Vapim u očaju. Dugo sam sam. Živim sam. Bez bliskog doticaja i jakih odnosa. No, i dalje želim po svom. Njegovu pomoć tražim, ali na moj način. Prema mojim željama. Za moje JA. Možda on čeka da meni bude svejedno za moje JA. Da se ogolim i predam ne samo u trenutku, nego za Njega od sad pa zauvijek. No, ja i da hoću, ne znam kako. Nekako kontam, kako da se predstavim. Pa evo ga, ovo sam ja. 😁 Ciao Stefane, hvala ti za ovu inicijativu. I pozdrav svima u grupi!! 🙃